U debati o abortusu odjednom se govori o „ljudima” umjesto o „ženama”


Prevod: Sanja Kovačević Što progresivci gube kada ne žele imenovati društvenu grupu koju zabrana abortusa najviše ugrožava


Štagod da mislili o Američkoj uniji za građanske slobode (ACLU), znaju potaknuti raspravu. Ne nužno u svoju korist. Krajem prošlog mjeseca, ova organizacija za ljudska prava objavila je da je u ime Amber Herd napisala sporni op-ed za Vošington post u kojemu ona progovara o obiteljskom nasilju; taj je tekst bio planirano objavljen uz premijeru njenog filma „Akvamen”.

11. maja, ACLU je još jednom podigla prašinu ‒ objavom tvita koji savršeno opisuje novi tabu na američkoj ljevici: averziju prema upotrebi riječi „žena”.

Prema ACLU, zabrana prava na abortus posebno pogađa:

  • crne, urođeničke i druge ljude tamnije puti

  • LGBTQ zajednicu

  • imigrante

  • mlade ljude

Samo malo. Šta to piše na drugom mjestu? Jedna od stvari za preporučiti lezbijski seks je to što ne možeš zatrudnjeti. Očekivano, mnoštvo komentatora pokušava shvatiti kako to zabrana abortusa „neproporcionalno šteti LGBTQ zajednici” ‒ čak i ako ovi zakoni doista štete jednom dijelu te zajednice, kao što su kvir žene i trans muškarci koji upražnjavaju prokreacijski seks. Branitelji ACLU-a ukazuju da podaci od 2015. nadalje pokazuju da će srednjoškolke koje se identificiraju kao lezbijke, ali su se seksale i s muškim partnerima, češće zatrudnjeti nego njihove kolegice koje se identificiraju kao heteroseksualne.


Ali sveobuhvatna longitudinalna istraživanja na cijelom dobnom spektru pokazuju da je vjerojatnost da lezbijke zatrudne oko 50% manja nego što je to slučaj sa heteroseksualnim ženama. Osim toga branitelji ACLU-a navode da bi zabrana abortusa mogla utjecati na dostupnost vantjelesne oplodnje na koju se oslanjaju mnogi gej i lezbijski parovi koji žele djecu. No, prosječnoj čitateljici, fraze koje navodi ACLU zvuče kao neka bajalica ‒ nabrajanje diskriminiranih grupa koje su interesantnije od žena. U tome svemu ima nečega hipsterskog: ja marim za grupe ljudi s intersekcionalnim opresijama za koje vi niste uopće čuli.


Izostanak te jedne riječi u ovom tvitu ACLU-a posebno zbunjuje budući da su 99,9 posto onih koje trebaju abortus ‒ žene. Institut Gutmaher je procijenio da je u 2017. abortus imalo 500 trans ili rodno nebinarnih stanovnika SAD-a; Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) je za tu godinu zabilježio ukupno 609.095 abortusa. Stavljanje žena u centar ove rasprave odražava tu činjenicu, ne umanjuje borbu transrodnih ljudi niti poriče njihovo postojanje.


Da budem dobronamjerna, možda ACLU nije spomenuo žene zato što vide njihovu neproporcionalnu viktimizaciju po pitanju abortusa kao nešto što se podrazumijeva ‒ činjenicu koja je preočigledna da bi se spominjala. „Ne mislim da će itko stvarno zaboraviti da su većina ljudi koji trebaju abortus žene”, rekla mi je strateginja za komunikacije ACLU-a Džilijan Bransteter. „Zasigurno to nije slučaj u ACLU”. Premda je taj tvit prouzročio lavinu online kritika, Bransteter mi je rekla da za to sad prvi put čuje od mene.


Ovo nije prvi put da ACLU izbjegava riječ na slovo „Ž”. Prošle godine, ta grupa je neslavno „revidirala” citat Rut Bejder Ginsberg o tome kako je dostupnost abortusa ključna za „život žene, njenu dobrobit i dostojanstvo” kako bi ukinuli orodnjeni jezik. U revidiranoj verziji Ginsberg se ljuti na „vladu koja kontrolira odluke ljudi.” (Kojih ljudi? Imaju li ti ljudi neke zajedničke karakteristike koje su možda relevantne? Teško je reći.). Izvršni direktor ACLU-a se poslije ispričao, ali evo njih opet, miču biološki spol iz razgovora u kojemu je biološki spol neizbježan. Desnica je objavila rat ženama. Ljevica je odgovorila tako što je objavila rat spominjanju riječi „žene”.


ACLU nije usamljen u spolnoj neutralizaciji svoje kampanje za pravo na abortus. Prošlog tjedna, prijateljica koja je htjela osnovati fond u svrhu dostupnosti abortusa pitala me je da joj preporučim neku američku organizaciju koja je još uvijek voljna prepoznati da je abortus spolno pitanje. Naći kandidata je bilo iznenađujuće teško. Riječ „žene” je izbrisana s naslovne stranice vebsajta organizacije Nacionalno udruženje za ukidanje zakona o pobačaju (NARAL), dok Lilit fond pomaže „ljudima koji trebaju abortus u Teksasu”.


(Međutim, drugdje spominju da ih najčešće zovu „siromašne žene tamnije puti”). Fondacija „Žene Teksasa” (Texas Women) je preimenovana u „Teksas izbor” (Texas Choice). U odgovoru Nacionalne federacije za abortus (NAF) Vrhovnom sudu stoji da će se „nastaviti boriti dok svaka osoba, bez obzira gdje živi, koliko zarađuje ili kako izgleda ne bude imala slobodu da donosi vlastite odluke o svom životu, tijelu i budućnosti”.


Jedan od najiritantnijih aspekata ove debate je što svakoga, poput mene, tko ukaže na to da je moguće osigurati abortus trans ljudima bez odbacivanja normalnog jezika i riječi „žene” optužuju da potiče i vodi kulturalni rat. Ne. Mi ukazujemo na kulturalni rat. U tijeku je Veliko Brisanje Žena (Great Unwomening) zato što američke dobrotvorne i političke organizacije preživljavaju na prikupljanju sredstava ‒ a njihovi najvažniji donori ne žele biti optuženi da su protivnici intersekcionalnosti. Hladna ekonomska logika stoga diktira da donatori trebaju oblikovati svoje apele tako da su najviše moguće pomodni, novi i otporni na Tviter napade. Umjereno ogorčeni centristi možda će gunđati, ali će svejedno donirati; ljevica je ta koju treba umiriti.


Ukazivati na to da su žene te koje u nadmoćnoj većini trebaju abortus je tako „drugi talas”, dosadno, staromodno, završena priča. Pogledajte te transparente koje nose starije žene: „Ne mogu vjerovati da još uvijek protestiram zbog ovog istog sranja”. Umjesto toga donatori misle: „Možemo li naći način da ovu borbu učinimo malo… suvremenijom?” I eto, tako završimo u svijetu u kojemu Nacionalni ženski pravni centar (NWLC) tvituje: „Ukoliko niste čuli prvi put: Ljudi svih rodova trebaju abortus. Ljudi svih rodova trebaju abortus. Ljudi svih rodova trebaju abortus. Ljudi svih rodova trebaju abortus. Ljudi svih rodova trebaju abortus. Ljudi svih rodova trebaju abortus. (Ne, nije se zaglavila moja „kopi-pejst” tipka. Stvarno su to napisali šest puta).


Kada sam upitala koliko je mudro staviti u prvi plan malu manjinu ljudi koji traže abortus, a ne identificiraju se kao žene, Bransteter iz ACLU-a mi je rekla: „Transrodni ljudi nemaju privilegiju pretvarati se da ne postojimo. Kada koristimo inkluzivni jezik, to je zato što prepoznajemo da transrodne osobe postoje”. Takav jezik, tvrdila je, „uopće nije u suprotnosti sa širom misijom da svatko tko želi može imati pristup abortusu”. Ipak, malo dokaza ukazuje na to da će pretenciozno protjerivanje žena pomoći američkoj kampanji za pravo na abortus.


U Britaniji, gdje živim, Britanska savjetodavna služba za trudnoću (BPAS), glavni pružatelj postupka abortusa, objavila je da će nastaviti koristiti pojam „žene” i druge rodno obilježene izraze u velikom dijelu svoje opće literature, dok će razvijati materijale za klijente koji se drugačije identificiraju. Ne samo da se nebo zbog toga nije srušilo, nego Britanke i dalje imaju pristup abortusu u državnom sustavu zdravstva koji se plaća iz općeg poreza. Dok američke dobrotvorne organizacije same sebi čestitaju na čistoći jezika, zajednice kojima služe bore se za pristup prekidu trudnoće, a „ljudi svih rodova” u Britaniji imaju besplatno dostupan abortus. Nitko ne bi trebao na ovom pitanju glancat svoju aureolu.


Jezične bitke ne bi nam trebale odvući pažnju od istinske nepravde izazvane potencijalnim ukidanjem odluke Rou protiv Vejda: čime bi se ukinulo pravo na privatnost i tjelesnu autonomiju za 51 posto Amerikanaca. Ali nešto se gubi kada se aktivisti za pravo na abortus izbjegavaju reći „žene”.


Gubimo sposobnost da govorimo o ženama kao o subjektima koji su više od nasumičnog skupa organa, tijela koja menstuiraju ili krvare ili rađaju. Gubimo sposobnost povezivanja zajedničkih iskustava žena i diskriminacije s kojom se suočavaju tijekom reproduktivnog života. Zamjenjujući pojam žene „ljudima”, gubimo sposobnost da govorimo o ženama kao o političkoj klasi. Rastavljamo ih na dijelove, na funkcije, na robu. To se događa na mnogo načina. Ovog sam tjedna također vidjela kako urednik Aksiosa zamjera novinaru Njujork tajmsa što je napisao „surogat majke” umjesto „gestacijske nositeljice” – kao da potonja fraza nije dehumanizirajuća, na korak od „posude”.


Po mom mišljenju, najbolji argument za rodno neutralni jezik u debati o abortusu je onaj koji ACLU ne spominje: historija nam govori da društvo ne brine puno o ženama, pa će možda pravo na abortus biti privlačnije ako se pristaše umjesto toga pozivaju na neke druge razloge. A ipak, ne mogu to provariti. Navodno progresivne grupe poput ACLU-a slobodno jašu na radu stoljetnog feminističkog aktivizma, a sve se temelji na implicitnoj ili eksplicitnoj premisi da postoje dva spola, jedan koji je glasao i posjedovao imovinu i bio predsjednik, a drugi koji je odradio neplaćeni rad i rađanje.


ACLU si može priuštiti brisanje riječi „žena” samo zato što svi znaju kojoj polovici stanovništva treba abortus. Žene će nastaviti postojati i bit će nerazmjerno oštećene zabranama abortusa ‒ čak i ako njihovo postojanje postane neizrečeno.


Izvor: https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2022/05/abortion-rights-debate-women-gender-neutral-language/629863/?

0 comments

Recent Posts

See All