Pitanje pobačaja – je li Hrvatska uistinu naprednija od svojih susjednih zemalja?


Tekst: Mia Vodopija Lektura: Ana Ninković Ilustracija: Milica Lazarević


U Hrvatskoj zapravo nije niti malo jednostavno napraviti pobačaj


Kada razmišljamo o odgoju djevojčica na tradicionalnom, patrijarhalnom i religioznom Balkanu, ne treba nam puno da vidimo koliko je on loš. To je odgoj koji nas uči da budemo submisivne i mirne, da nemamo sampouzdanja niti svoje ’ja’ – to je odgoj kojim nam se režu krila prije nego što smo poletjele.


’Budi dobra’, rečenica je koju ćete često čuti izgovorenu djevojčicama, djevojkama pa i mladim ženama. Što to zapravo znači, za što je ’budi dobra’ zapravo kod? Za one koje/i ne znaju, to znači budi poslušna i čini kako ti se kaže. Nećete čuti nešto takvo izgovoreno dječaku, momku ili muškarcu... ljudima ne pada na pamet njih sputavati.


Budi dobra/poslušna znači da slijediš imaginiranu zacrtanu liniju života – da se udaš i da postaneš majka. Za neke, one koje su sretnice, to može značiti i ’završi faks, nađi posao i udaj se’, ali većini ljudi nije prioritet obrazovanje djevojaka. Brak i djeca jesu.

Stoga, što je činiti onoj djevojci ili ženi koja ne želi djecu? Ako pitate (mnoge) ljude, žene koje ne žele djecu nisu normalne. A što misle tek o onima koje se odluče na pobačaj?

...

Djeca me nikada nisu previše privlačila. Nisam gugutala bebama u kolicima koje sam vidjela na cesti ili tepala djeci koja su sjedila pokraj mene u tramvaju. Nisam se zamišljala kako mijenjam pelene sretna što napokon imam dijete. Ne mrzim djecu, nemojte me krivo shvatiti – rado se podružim s mlađim članovima obitelji ili djecom prijateljica. Međutim, smatram da je zrelo i mudro od mene da znam što želim... i što ne želim.


Mia, djeca ne rade nerede po cijele dane – odrastu malo i onda su odlična, govorile bi mi mama i bake, uvjeravajući me u postojanje neke ljepote i magičnosti djece. „Djeca ti daju novi smisao, to je nevjerojatna razina ljubavi koju nikada prije nisi osjetila”, rekla mi je rodica. Koji je to novi smisao koji žena dobije? Postoji li on uistinu ili je to nešto u što se uvjerava žene kako bi postale majke?


Nametanje majčinstva


Dok će mnoge žene (i muškarci!) vidjeti novi smisao i ljubav, ja vidim teške trudnoće, neizmjerno žrtvovanje, nedostatak novca i vlastite slobode. Vidim umorne i iscrpljene žene koje pregrizu jezik da ne bi opsovale. Kako bi nešto od toga zaintrigiralo ženu da postane majka?


Ipak, važno je opet napomenuti da nemam ništa protiv žena koje imaju djecu i onih koje žele biti majke – vjerujem da majčinstvo može biti prekrasno i ispunjavajuće iskustvo za one koje to zbilja žele. Problem je u tome što se svim djevojčicama i djevojkama nameće majčinstvo kao jedini i najbolji način života.


S obzirom na to da sve više mladih žena odabire put obrazovanja i posla, crkveni oci i mizogini političari morali su doskočiti tim pomodarkama i spriječiti ih u ostvarenju svojih snova. Upravo zato u Hrvatskoj ne postoje satovi spolnog odgoja, u školama se ne dijele kondomi, a farmaceutsko osoblje okreće očima dok teškom mukom obavlja svoj posao dajući kontracepcijske pilule (koje se mogu dobiti isključivo na recept).


Priziv savjesti i dušebrižnici


Najjači udarac koji mizoginici diljem Lijepe naše zadaju ženama jest „priziv savjesti”. Ginekolozi i ginekologinje se pozivaju na priziv, prigovor savjesti, što je odluka pojedinca/ke da odbije izvršiti neku obvezu koju mu nameće pravni sustav.

Pravo na priziv savjesti proizlazi iz slobode savjesti, koja je zajamčena člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka. U čl. 47. Ustava Republike Hrvatske se izrijekom spominje – i jamči – pravo na priziv savjesti protiv vojne službe.


Danas se to proširilo na prigovor savjesti liječnicima, medicinskim sestrama i stomatolozima protiv sudjelovanja u medicinskim zahvatima (poput pobačaja). Pravo na priziv savjesti je zakonski priznato svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima, čak i u pogledu postupaka medicinski pomognute oplodnje.

Gdje obaviti pobačaj u Hrvatskoj?


U Hrvatskoj je na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, prema kojemu svaka žena ima pravo na legalan prekid trudnoće, a Ustavni sud je 2017. godine donio odluku prema kojoj se pobačaj nikakvim zakonom ne može zabraniti.


Ipak, može se prilično otežati jer postoji sve više liječnika u javnim bolnicama koji se pozivaju na priziv savjesti i ne obavljaju pobačaje, dok se u nekim bolnicama, kao što je zagrebačka Klinička bolnica Sveti Duh, zatim bolnicama u Požegi, Našicama i Vinkovcima, baš svi liječnici pozivaju na priziv savjesti.


U zagrebačkoj KB Sveti Duh, Općoj županijskoj bolnici Vinkovci, Općoj županijskoj bolnici Našice i Općoj županijskoj bolnici Požega svi su se ginekolozi pozvali na priziv savjesti i ne obavljaju pobačaj. Donedavno su i svi ginekolozi u Općoj bolnici Virovitica imali priziv savjesti pa se ni tamo nije obavljao pobačaj.


Žene, da bi mogle pobaciti, moraju u takvim situacijama proći i više od 100 kilometara, piše za Index Martina Pauček Šljivak.


Gdje onda žene u Hrvatskoj mogu obaviti pobačaj, a da se ne osjećaju stigmatizirano? Mogu ga ili obaviti privatno (cijena se kreće i do 530 eura) ili prijeći granicu. Mnoge žene se odlučuju za opciju odlaska u Sloveniju. Ginekologinja Jasenka Grujić je u ovogodišnjem gostovanju na N1 televiziji rekla: „Kad pogledate papire i izvještaje, to je fantastično, Hrvatska ima jednu od najnižih stopa prekida trudnoće u svijetu, što nije realno. Sigurno postoji odljev u ilegalu. Ja prva šaljem pacijentice na prekid trudnoće u susjednu Sloveniju, gdje su profesionalno primljene”.


Razlog zbog kojeg šalje Zagrepčanke u Sloveniju jest taj što im je ona blizu i zato što kolege u Sloveniji pitaju pacijenticu želi li prekid trudnoće kirurškim ili medikamentoznim putem. „Kod nas se to radi u Rijeci, Puli i još nekim centrima, međutim to u Zagrebu nije zaživjelo. Ja imam iskustva s mojim pacijenticama koje dolaze u situaciju da im se nude prekidi trudnoće u sumnjivim okolnostima”, kaže Jasenka Grujić.


Napominje da mlade i siromašne žene ne mogu sebi priuštiti odlazak u Sloveniju ili u Rijeku kako bi im se pružila usluga medikamentoznog pobačaja.

Još jedna opasna stvar je nedostatak edukacije o samom činu, kao i o onome što se događa poslije – to neznanje je upravo plodno tlo za širenje raznih destruktivnih mitova.

Razbijanje četiri ustaljena mita o abortusu


Obavljanje abortusa i prekidanje trudnoće oduvijek je bilo omotano velom tajne. Nećete baš čuti žene kako otvoreno o tome pričaju – uglavnom se dijele informacije na forumima i na internetu. Skrivene iza username-a koji ne može biti povezan s njima, žene će ispričati svoju priču i odgovoriti na pitanja. Kroz konverzaciju probat će razbiti ustaljene mitove kojima se žene zastrašuju kako se ne bi odlučile na prekid trudnoće.


Neki od najučestalijih mitova su da je pobačaj ubojstvo, da strože zakonodavstvo smanjuje broj pobačaja, kao i da žene koje su imale pobačaj imaju veće šanse za dodatne komplikacije u budućim trudnoćama i porodima, veću mogućnost smrti, te veće šanse da obole od raka dojke, grlića maternice, jajnika i jetre.

Zadnji mit, koji je možda najglasniji od svih, jest onaj o deteoriranju mentalnog zdravlja žene – žene koje su odabrale abortus počnu patiti od psihičkih poremećaja. Vrijeme je da razbijemo ove stravične mitove!


Mit o ubojstvu


Vjerujem da ste često čuli kako je pobačaj ubojstvo, te da su žena i liječnici koji joj u tome pomognu zapravo ubojice.


Činjenica je potpuno drugačija. Prekid trudnoće je legalan medicinski zahvat, reguliran Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Za pobačaj na zahtjev žene nadležno je ministarstvo ovlastilo 31 bolnicu, koja ga smije izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća. Nakon isteka deset tjedana, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom zakonom. Ti uvjeti nisu neželjenost trudnoće, već medicinski razlozi ili trudnoća nastala počinjenjem kaznenog djela.

Mit o strožim zakonima


Mnogi mizogini političari te glasači i glasačice desnice uvjereni su da strože zakonodavstvo smanjuje broj pobačaja.


To nije istina. Ono što je istinita činjenica jest to da se zakonske zabrane ne povezuju s nižom stopom pobačaja. Nasuprot tome, strože zakonodavstvo dovodi do povećanja broja pobačaja u nesigurnim uvjetima. Pobačaj u nesigurnim uvjetima je svaki pobačaj koji vrši osoba bez potrebnih vještina ili onaj koji se vrši u okolnostima nedostatka minimalnog medicinskog standarda.


Ozljede vrata maternice i maternice, ali i trbušnih organa, krvarenje, septična stanja i upala potrbušnice mogu ugroziti ženin život. Restriktivni zakoni ne smanjuju broj pobačaja, nego povećavaju rizike pobačaja.


Mit o reproduktivnom zdravlju žene


Treći ustaljeni mit je taj da žene koje su imale namjerni pobačaj češće imaju komplikacije u budućim trudnoćama i porodima, kao i veću mogućnost smrti. Govori se da su one također više izložene mogućnosti da obole od raka dojke, grlića maternice, jajnika i jetre.


Činjenica je da je pobačaj u sigurnim uvjetima najsigurniji kiruški zahvat. Usporedbe radi, kolonoskopija je četrdeset puta rizičnija. Tvrdnja o opasnostima ovog rutinskog medicinskog zahvata dio su psihološkog rata protiv žena.


Mit o pogoršanju mentalnog zdravlja


Zadnji mit i onaj najglasniji jest o tome da žene, nakon abortusa, pate od psihičkih poremećaja i imaju probleme sa snom i apetitom. Često se govori o tome kako se te žene kaju i žale zbog odluke da pobace, a dobar postotak treba psihološko liječenje. Također se govori kako svi ti potisnuti osjećaji žena koje su pobacile mogu uzrokovati psihosomatske bolesti.


Ništa od toga nije istina. Činjenica, istina i realnost jesu da abortus ne povećava rizike za probleme mentalnog zdravlja. Analiza empirijskih studija od 1989. do 2008. godine potvrđuje da nema znanstvenih dokaza da inducirani abortus kod neželjene trudnoće predstavlja opasnost za mentalno zdravlje žene. Istraživanja ne podržavaju postojanje post abortion syndrome (PAS) koji bi bio sličan PTSP-u.

Ono što, međutim, izaziva veće nivoe depresije i anksioznosti je nedostupnost pobačaja u lokalnim bolnicama, kao i odbijanje ženinog zahtjeva za pobačaj.


Hrvatice i Hrvati vole misliti kako žive u naprednoj i modernoj državi koja je razvijenija od onih susjednih. Uvjereni su da smo mi „Europa” (što god im to značilo) i da je kod nas socijalna, ekonomska, medicinska i politička situacija znatno bolja.


Na pitanju pobačaja vidimo da to nije potpuna istina. U državi od četiri milijuna ljudi samo 31 bolnica obavlja pobačaj, a glavni grad nema opcije medikamentoznog završetka trudnoće. O pobačaju kao zahvatu se ne govori, ginekolozi i ginekologinje odbijaju raditi svoj posao i obavljati abortus u javnim bolnicama dok im nije problem obavljati ga u privatnim ordinacijama.


Žene koje se odluče na prekid trudnoće osjećaju se stigmatizirano i pate u tišini, odlučuju se za razne opasne i nesigurne načine prekida trudnoće ili odlaze u susjednu Sloveniju.


Što je od svih ovih činjenica (i mizoginog mentaliteta) toliko napredno i razvijeno, iskreno ne bih znala. Ono što, međutim, znam jest to da trebamo raditi na edukaciji žena i muškaraca po pitanju reproduktivnog zdravlja i zaštite od neželjene trudnoće, ali i razbijati netočne i opasne mitove.


Na kraju, smatram da je važno raditi i na kažnjavanju onih ginekologa i ginekologinja koje ne žele raditi svoj posao, ali i onih ravnatelja bolnica kojima su svi ti silnih prizivi savjesti prihvatljivi. Također, uvođenje medikamentozne opcije završetka trudnoće mnogo bi pomoglo i olakšalo ženama.


Vrijeme je da skinemo stigmu, stid i sram oko činjenice da žene mogu kontrolisati vlastitu reprodukciju i sve skupa shvatimo da je to neophodan preduslov našem oslobođenju od okova patrijarhata.


0 comments