„Godinama sam radila ono što rade mnogi oko nas: ’liječila’ sam se alkoholom”

Ako se iskrenost cijeni, zašto nas ne uče da budemo iskrene o mentalnom zdravlju?


Tekst: Mia Vodopija Lektura: Ana Ninković


Od djetinjstva smo učene da je šutnja zlato, no je li to uistinu tako? Živimo u zemljama u kojima ljudi ne vjeruju psihologiji, psihijatriji i psihoterapiji, u kojima je sramotno priznati da se mučiš i da ti treba pomoć. U našim zemljama najveća uvreda je reći nekome: „Ti si psihički bolesnik/ca”.


Jedino zdravlje koje postoji kod nas je ono fizičko, ono koje se može vidjeti, opipati i izliječiti. Sve ostalo je stres ili vam je ’nešto u glavi’.


Snježana Pavić, novinarka hrvatskog Jutarnjeg lista, iskreno govori o svom odrastanju, o gubitku motivacije na fakultetu, o alkoholu kao najpoznatijem anksiolitiku, ali i o ranjivosti u romantičnim vezama. Otkriva nam koje su dvije najvažnije lekcije koje je naučila tijekom dugogodišnje psihoterapije, trebamo li se bojati lijekova psihofarmaka te objašnjava na što su mnogi psihički poremećaji zapravo reakcija.


Iako se čini da se danas posvuda priča o mentalnom zdravlju, mnoga pitanja u intervjuima i razgovorima su bazična te ne potiču na razmišljanje i autorefleksiju. Sve mi smatramo da smo dobro i da smo ’zdrave’ – možda je vrijeme da si priznamo da je okej ne biti okej.

S koliko godina si primijetila da nešto ’ne štima’? S kakvim simptomima si se suočila i koliko dugo si se s njima borila?

Da svijet opako ne štima, shvatila sam odmah, od prvog osnovne. Jako teško mi je padala autoritarnost škole, prisila u obitelji gdje se dijete tretira kao stvar, kao objekt koji mora izvršavati naloge roditelja.

Najkasnije od drugog osnovne svjesna sam da se nosim s velikom količinom srama, osjećaja krivnje. Loše se uklapam među vršnjake, ali i bježim od njih. Zatvaram se doma i puno čitam.


Jesu li osobe iz tvoje okoline (obitelj, prijatelji/ce) počele primjećivati da se nešto događa, jesu li ti nešto rekle ili su se pravile da je sve u redu?

Što to po kriterijima društva ne valja s poslušnom djevojčicom koja se iz škole vraća s peticama? Dijete će se prilagoditi svakom zlu u svojoj očajničkoj potrebi za ljubavlju i prihvaćanjem. Roditelji su puno radili, nisu imali vremena obraćati pažnju na to kako se djeca osjećaju.


Jednom je mama jednog dečka iz razreda, radila je u dućanu kod škole, naglas pitala: „Mala, što to s tobom nije u redu kad se stalno smiješ?” To je ta prisilna veselost, česta u depresivnih.


Kad su simptomi postali ozbiljniji?

U srednjoj mi je bilo jako teško, strogi roditelji i zahtjevna škola, pubertet, nesretna ljubav. Gušila sam se od anksioznosti i prvih napada depresije. No to je vrijeme kad romantiziraš ludilo, romantiziraš samoubojstvo i samoubojice: Ian Curtis, Joy Division. Ljubav ti je najvažnija na svijetu i, ako je neuzvraćena, imaš pokriće da plivaš u očaju godinama.


Puno puno kasnije naučila sam da nesretne djevojčice biraju veze u kojima će moći patiti i vrte to sve dok ne promijene obrazac naučen u obitelji. Kad sam stigla u Zagreb na faks, eskaliralo je, ali ni tada nisam mislila da mi treba pomoć. Na trećoj godini sam pukla: umjesto petica, odjednom trojke, čak dvojka, nisam mogla povezati ono što sam čitala, imala sam osjećaj da nemam kontrolu nad govorom, nisam više mogla ući u tramvaj.


Krajem prvog ispitnog roka u lipnju odlučila sam pasti godinu: sad sam izgubila motivaciju, mislila sam, kad se odmorim bit ću bolje. Bila sam jako razočarana jer sam shvatila da bez obzira na ocjene i talent, nema šanse da ostanem raditi u znanosti: zbog toga što sam žena i zbog socijalnog porijekla. Mislila sam da je to bio uzrok sloma. Tek prije par godina sam uočila koincidenciju: da me par mjeseci prije profesor zaključao u kabinet i krenuo napastovati.


Da strah od tramvaja nije pao s neba, nego nakon više iskustava manijaka koji bi me pipkali u gužvama, tako da ne možeš otkriti koji je niti pobjeći. Užas. Diplomirala sam pet-šest godina kasnije, kad sam već radila. „Što se to Vama dogodilo?”, pitao me profesor na završnom ispitu: na početku i na kraju sve petice, a između katastrofa. I zbilja, što se dogodilo? Kemijska neravnoteža u mozgu ili reakcija na nasilan, nepravedan sistem?


Kako se nositi s onim osobama (iz obitelji ili kruga prijateljica) koje ne razumiju tvoju bitku s mentalnim zdravljem, s onim osobama koje su „nedokazane” i kojima je mentalno zdravlje „glupost”?

Ljudi ne vole ili ne znaju pričati o osjećajima, boje se teme mentalnog zdravlja, boje se što bi moglo iskočiti ako zagrebu ispod površine. Idem na psihoterapiju jer je to dobro za mene i puno mi je trebalo da se pomirim s tim da ne mogu prijateljicama nametati svoje mišljenje („psihoterapija je korisna svakome”) niti one meni.

Jako puno ljudi naviklo je živjeti sa svojim simptomima, ne vide potrebu da se mijenjaju: recimo, ne mogu sami šetati noću ili sami otputovati, ne usuđuju se živjeti kako žele. Ovi koji se panično boje cjepiva, kako bi im objasnila da je to iracionalno? Psihoterapija je kao dobro čuvana tajna: divno je znati da se stvari mogu mijenjati. Super je kad se riješiš pola tereta anksioznosti, kad osvajaš nove slobode.


Jesu li tvoji partneri iskorištavali činjenicu da si imala problema s mentalnim zdravljem u smislu da su tobom manipulirali, da su ti branili stvari, omalovažavali te, prijetili ti ili te ucjenjivali?

Nikad nisam doživljavala sebe kao osobu koja ima problema s mentalnim zdravljem. U pubertetu i na faksu mislila sam da je to dio moje ličnosti, to što sam impulzivna, sklona ljutnji i agresivnim ispadima, što većinu vremena bježim od ljudi, prepuštena patnji: svijet je užasno nepravedno mjesto, prirodno je biti nesretan, tako sam mislila.

Nitko nije sa mnom manipulirao jer je dio moje obrane, dio moje maske to da sam jaka i dominantna. Imam problema s partnerskim odnosima, rijetko sam bila u vezi.


Kada i kako si se odlučila na razgovor sa stručnom osobom (psihologom/psihijatrom)? Jesi li našla stručnu osobu preko interneta ili po nečijoj preporuci?

Kad mi je prijateljica krenula na terapiju, nagovorila je i mene, u prvoj polovini naših 30-ih. Mislila sam da mi terapija nije potrebna: već sam radila, uspjela sam bez tuđe pomoći prevladati niz simptoma poput mucanja i straha od telefoniranja, mogla sam se nositi s anksioznošću, izborila sam se za sebe na stresnom poslu, osjećala sam se uspješnom.


Danas sam jako zahvalna što me nagovorila. Dugo mi je bilo jako žao što nisam potražila pomoć već na faksu, ali sad znam da tada još nisam bila spremna. Moraš puno toga riješiti dok dođeš do točke gdje možeš priznati da imaš problem i da ti netko u tome može pomoći. „Sada ste već pola obavili”, rekla mi je psihoterapeutica kad sam krenula redovno na terapiju.


Razgovorna terapija (Gestalt) je na našim prostorima najrasprostranjenija i mnogi/e su čuli/e za nju. Je li i tebi pomogao taj vid psihoterapije ili možda neki drugi (KBT, somatska terapija, terapija plesom...)?

Ja idem na psihoanalitičku psihoterapiju. Koga zanima da se što prije riješi anksioznosti, paničnih napada, straha od letenja ili drugog sličnog simptoma, za njega je KBT, kognitivno bihevioralna terapija.


To su simptomi, a njihovi uzroci su dublji, imaju veze s našim odnosima s najbližim ljudima i obitelji. Psihoanalitička terapija daje ti priliku da temeljito proradiš korijene svojih problema, da se izliječiš iz temelja, umjesto da jedan simptom zamjenjuješ drugim. No to onda traje godinama, u nekim fazama uopće ne vidiš pomaka.


Možeš li podijeliti dvije najvažnije stvari koje si naučila na terapiji?

Da nisam u pravu. Potpuno je nebitno jesam li u pravu ili nisam... da ne moram biti u pravu jer to znači da se mogu mijenjati. Također sam naučila da bol nisam ja, čovjek je svijest, svijest sam ja i to mi je glavno oruđe: patiš dokle god želiš patiti.

Ali ne moraš! Ljudi se ne boje negativnog, na to su navikli, boje se dobroga. Tisućama veza povezani smo s patnjom, a za radost i uživanje moramo puno učiti i raditi na sebi.


Na našim prostorima postoji velika stigma oko psihofarmaka (lijekova za mentalno zdravlje). Nedavno sam pročitala u jednoj grupi komentar (mlade!) žene koja je zabranila svojoj majci da, po savjetu doktorice, pije Valium jer joj majka „nije luda”. Lijekovi i „ludost” su kod nas sinonimi, što je velika šteta. Jesi li ti ikada pila lijekove ako su ti bili prepisani? Jesu li ti pomogli (ako da, nakon koliko vremena)?

Jednom mi je na kratko moja terapeutkinja psihijatrica bila propisala antidepresive, ali ih je ukinula nakon mjesec dana jer su izazvali euforiju. Nakon paničnih napada propisala mi je Normabel: obično ga koristim pred spavanje, kad se ne uspijem psihički i fizički opustiti za spavanje.


Godinama sam radila ono što rade stotine tisuća ljudi oko nas: „liječila” sam se alkoholom. Alkohol je najrašireniji anksiolitik, prvi za kojim posežemo da ublažimo patnju, da se anesteziramo, da ublažimo anksioznost i olakšamo druženje s ljudima. Imam veliku sreću što nisam postala alkoholičarka. Mnogi od onih koji osuđuju lijekove, istovremeno zloupotrebljavaju alkohol. Lijekovi su puno manje štetni, a efikasniji.


Na forumima možemo čitati o iskustvima ljudi koji se žale da su se osjećali poput „zombija” ili poput „biljke” kada su bili na lijekovima. Ljudi se obično tako osjećaju ako piju lijek koji im ne odgovara ili ako je doza lijeka prevelika. Što bi preporučila onima koji se boje lijekova (a potrebni su im)?

Preporučila bih da slušaju liječnika. Da njemu kažu točno to kako se osjećaju, što im smeta. I liječnik će promijeniti lijek ili doziranje. On i ne može znati bez vaše pomoći što točno vama odgovara. Druga je stvar je li lijek neophodan ili je zamjena za psihoterapiju, kao što ljudi često godinama uzimaju antidepresive, umjesto da konačno krenu na psihoterapiju i počnu otkrivati što ih je to gurnulo u depresiju.

Antidepresive možete dobiti na recept, psihoterapiju teško. Nisam psihijatar, nisu svi poremećaji jednaki, no kao sociologinja smatram da su mnogi psihički poremećaji reakcija na nenormalne uvjete društva i okoline. S čime to u svom životu niste zadovoljni? Što biste mogli promijeniti? Lakše je gutati antidepresive nego se razvesti, dati otkaz, prekinuti odnose s otrovnim roditeljima, možda promijeniti zanimanje.


Naši simptomi su naši prijatelji, samo kad ih naučimo gledati kao signale koje nam šalje naše pravo ja. Što sam više ona prava „ja”, što više živim onako kako mi istinski odgovara, to je manje patnje.


Koji su suptilni simptomi pogoršanja mentalnog zdravlja koji bi ljude mogli iznenaditi?

Ljude obično šokira kad dobiju panični napad, nisu svjesni da je to vrlo rasprostranjeno. Mentalno zdravlje ne pada s neba, teškoće su često rezultat našeg načina života i našeg odnosa s drugim ljudima. Da nešto ne štima, vidi se po tome što počneš imati problema sa snom, više piješ nego inače… meni je signal za uzbunu ako razbijem čašu (premorena sam, stres) ili ako uđem u sukob. Netko ne može u lift, ili avion, ili se boji visine, ali ne shvaća da je to problem koji se može riješiti.

To je u stvari simptom koji ukazuje na to da imate neki dublji problem. Ja sam naprimjer godinama imala fobiju od pasa. Svaki od tih simptoma krije neki unutrašnji konflikt koji vapi za time da ga shvatimo i razriješimo. No većina ljudi ne traži stručnu pomoć dokle god patnja ne pređe sve granice, ili više nisu u stanju funkcionirati, dobiju otkaz, partner ih ostavi.


Kada imaš loš dan ili period, kada imaš osjećaj da se stari problemi opet pojavljuju, koje korake poduzmeš kako bi si pomogla i kako bi se vratila na pravi put?

Obično ništa. Normalno je imati loš dan ili period. Ako si nesretna i samo ti se leži, možda je baš to ono što trebaš napraviti, ostati doma pod dekicom? Kažu da je u pandemiji prirodno osjećati veliku tugu za načinom života kojeg smo se morali odreći. Nekad je dobro natjerati se da izađeš vani na sunce, još uvijek mi je teško procijeniti kad je bolje popustiti si, a kad se natjerati da izađem. Ali zašto bismo stalno bili dobro?


Loše faze sasvim su normalne u psihoterapijskom procesu jer prije novog iskoraka, prije napretka, moraš proći tu fazu „otpora”, od loših misli i osjećaja, od starog dijela sebe koji se bori protiv promjene. I neugodni osjećaji su vrijedni. Nismo bezrazložno nesretni, obično smo nesretni i nezadovoljni jer živimo život koji nam je netko drugi nacrtao, provodimo dane radeći nešto što u stvari ne volimo.


Zato je jako važno da svatko otkrije za sebe što zaista voli – a ne ono što su mu rekli da voli. Da otkrije što ga to čini ispunjenim i da se trudi organizirati život u skladu s time. Naprimjer, možda ti žudiš za životom u prirodi.


Pojednostavljeno, iz depresije ćeš izaći kad to shvatiš i kad se odseliš iz velikog grada, odeš čuvati ovce ili samo se upišeš u planinarski klub. No veliki dio individualne nesreće je socijalno i klasno uvjetovan. Srednja klasa je ta koja profitira od psihoterapije: ja sebi mogu promijeniti uvjete života, ali neobrazovani i loše plaćeni ne.


Kako ti se život počeo mijenjati kada si počela dovoditi mentalno zdravlje u red?

Čini mi se da sam prije sve slobodno vrijeme provodila u patnji ili kuknjavi frendicama kako mi je teško. Jedva da sam imala snage par puta godišnje otići u kino. Ništa nisam mogla ostvariti, što god bih pokušala propalo bi.


Znaš ono kad nešto jako želiš, ali radiš sve suprotno? Jako želiš položiti ispit, isključila si mobitel i danima ne izlaziš, ali ništa nisi naučila. Kao apsolventica godinu dana intenzivno sam učila i nisam uspjela izaći niti na jedan ispit. Izašla sam iz tog zatvora, gotovo u potpunosti; sad mogu jako puno toga što prije nisam mogla: mogu planirati i ispunjavati planove, nisam više rob trenutnog raspoloženja.


Putujem i izlazim, idem na tečajeve i radionice, pišem za vlastiti užitak. Kreativnija sam, patnja više nije moja sudbina, to je samo osjećaj, dođe i prođe. Kad sam krenula na psihoterapiju, počela sam osvajati prostor autonomije: sve veći je prostor onoga što mogu, a sve manji onoga što ne mogu. Još nisam ovladala anksioznošću toliko da mogu na veliki koncert, mogu u Močvaru i Tvornicu, ali ne i na INMusic na Jarunu. Jako bih voljela otići idućeg ljeta na Cavea na Jarun.


Kako su se padovi i usponi tvog mentalnog zdravlja odrazili na tvoj seksualni život? U slučaju da si uzimala lijekove, jesu li imali utjecaja na tvoj libido i seks?

To mi je bolna točka. Moja terapeutica je jednom rekla da se mentalno zdravlje mjeri po tome jesi li završila faks, položila vozački i možeš li održavati dužu vezu. Seks i ljubav za mene su oduvijek bili jako problematični. Tu je osoba najranjivija, ako se osjećaš nesigurno, izbjegavaš bliskost.


Biramo nemoguće ili nedostupne: zaljubljujemo se u one koji nas ne žele, ulazimo u veze na daljinu, u veze sa zauzetima. Tako se osiguramo od stvarnih životnih povreda, a opskrbimo se alibijem za daljnju patnju: tko će te osuditi ako patiš zbog nesretne ljubavi ili zato što ne možeš naći partnera? Današnje društvo dozvoljava ženi da živi sama i neudata, pod uvjetom da je nesretna i da pati za muškarcem koga nema.


To je iracionalno, kao da patiš što nemaš doma perilicu. Ne patim više zbog ljubavi, ali ne osjećam se sposobno za vezu. Je li za mene uopće moguć zadovoljavajući partnerski odnos? Patrijarhat jako traumatizira, strašno je kad osvijestiš da se ne znaš postaviti ravnopravno u vezi, da si u internalizirala podređenu žensku ulogu koja te u startu čini nesretnom.


Što bi savjetovala onim osobama koje su u vezi s nekim tko nema razumijevanja?

Razumijem da partner često nema razumijevanja jer kad žena krene na psihoterapiju, to obično donese prekid veze za godinu ili dvije. Tada već želiš više i bolje, shvaćaš da te je patnja dovela u neodgovarajuće odnose s partnerom, članovima obitelji i prijateljima. Kako napreduješ na terapiji, tražiš sve više da te se poštuje.

To često uzrokuje sukobe u obitelji, ali i s bliskim prijateljima: ljudi ne žele da ti je bolje, oni žele da budeš upravo onakva kakvu su te zavoljeli. Mnogi vole nesretne, slabe ljude jer im to omogućava da se sami osjećaju jako, uspješno, zadovoljno. Nažalost, neke prijatelje ćemo izgubiti u tom procesu. Na jednoj strani izgubiš, ali ono što dobiješ je neprocjenjivo.


Možeš li podijeliti koji savjet o smirivanju kada imaš napadaj panike, anksioznosti ili kada si pod većim pritiskom stresa?

Uvijek mi je bilo najvažnije znati da neću umrijeti, da ja to samo tako osjećam. I da će proći. Kad dobijem jači napad gušenja, usporim se, pokušam se povući iz onoga što trenutno radim, ako je to moguće. Ponavljam sebi da to nije stvarno, to je samo moj osjećaj, navikla sam pa se ne uzbuđujem.


Ako baš dugo traje ili je jako intenzivno, pomognem si disanjem: udahnuti kroz nos, dijafragmom, i zatim izdahnuti kroz usta. Ponovo tako više puta, prateći kako zrak ulazi u tijelo i polako izlazi iz njega, kako se trbuh diže, pa spušta. Pokušati udahnuti zrak ravnomjerno lijevom i desnom stranom, i što niže, prema trbuhu.

Na kraju, što želiš reći svim (mladim i starim) ženama i muškarcima koje/i ovo čitaju? Što bi im preporučila i savjetovala od srca?


Imamo jedan život, ne moramo ga provesti u patnji. Vaši su roditelji patili jer nisu znali drugačije, njihovi roditelji također. Vi imate šansu naučiti. Ne tražite „najboljeg” psihoterapeuta u gradu, uspjeh terapije ne ovisi o terapeutu (osim ako nije netko tko otkazuje terapije, razgovara na mobitel dok priča s vama, osuđuje vas i kritizira), nego o vama.


Psihoterapija je moć, alat preobrazbe života: no to nije osnovna škola da ti sjediš, a netko te uči što da radiš – o tebi ovisi što ćeš učiniti sa svojim životom, a psihoterapeut ti samo pomaže. Problem može biti što je terapija relativno skupa, ali uvijek se može pronaći terapeuta koji je još u edukaciji, pa će naplatiti jeftinije, ili se priključiti kakvoj grupnoj terapiji.

Za sve one koje se muče sa simptomima anksioznosti, depresije, poremećaja u prehrani, koje se bore sa suicidalnim mislima, znajte da je moguće potražiti pomoć i da postoji svjetlo na kraju tunela. Ako do sada niste razgovarale sa psihoterapeutom (ili želite promijeniti sadašnjeg), Ana Perović vam nudi besplatnu psihoterapijsku seansu. Više informacija i Anin kontakt možete saznati na ovom LINKU.


1 comment