Asertivne žene nisu teške žene


Tekst: Mia Vodopija Ilustracija: Milica Lazarević

Kao feministkinje, navikle smo da nas se vrijeđa. Navikle smo na uvrede, psovke, na ad hominem argumente. Navikle smo svađati se raspravljati s ljudima online i offline o ženskim pravima, o patrijarhatu, kapitalizmu, rasizmu, homofobiji. Već znamo sve njihove komentare, smicalice i sofizme na pamet. Ne pogađa nas kada nam očiti incel kaže da smo krmače koje će umrijeti same... razumijemo da je u tom trenutku, dok je bio uvjeren da nas te riječi bole, vjerojatno opisivao samog sebe. Mrziteljice muškaraca, ružne, glupe, nelogične, debele, ne bi nas niti štapom taknuo. Zaslužujemo ovakvu smrt, zaslužujemo onakvu smrt, treba s nama ovako, treba s nama onako... da, sve smo to (i još više!) čule prije. Nešto što je prije bilo psihička tortura, sada nam je kao 'dobar dan', više niti ne obraćamo pažnju na to. Ono na što obraćamo pažnju su riječi naše obitelji, naših prijateljica i prijatelja, naših momaka, naših sigurnih zona. Obraćamo pažnju na riječi onih ljudi koji nam život znače, onih ljudi koji nas čine upravo ovakvima kakve smo. Obraćamo pažnju na njihove, ponekad više – ponekad manje suptilne, uvrede. Jedna od takvih zakamufliranih uvreda je ona o težini. Ne fizičkoj, iako je i ta grozomorna, već o onoj psihičkoj: „Ti si teška, s tobom je ponekad baš teško“. Čuti nešto tako od (muške) osobe koju volimo, to je posebna vrsta boli. Oštra, brza, presiječe tamo gdje treba. Pretpostavljam da je slična ubodu noža. Neočekivana i s dugotrajnim posljedicama. Gotovo odmah se usprotivimo (i duboko u sebi ražalostimo). Kako sam teška, zašto? Jesam li teška jer ne razumijem što hoćeš reći? Teška sam jer postavljam teška pitanja? Teška sam jer nije sa mnom lako, ali što to točno znači? Jesam li teška jer nisam submisivna? Ili sam teška jer ti mene ne razumiješ? Kako se druge žene nose s time? Zbog toga što sam taj opisni pridjev čula mnogo puta, zanimalo me susreću li se i druge žene s njim, potakne li ih na razmišljanje o osobi s kojom razgovaraju ili na introspekciju. Raspitala sam se okolo, ali rezultati mog 'istraživanja' nisu mi se svidjeli: nakon što bi žena dobila udarac da je teška, povukla bi se poput kornjačice u svoj oklop i regrupirala tako, da postane ugodnija sugovornica u raspravi. Prijateljica je opisala razgovor s prijateljem koji je uslijedio nakon što joj je on rekao da je teška. Nakon što se nije nasmijala niti odmahnula rukom na komentar, on se počeo pravdati da to nije bila uvreda. „Ne znam što tebi zapravo znači nazvati me teškom“, rekla mu je. Njezino pitanje je bilo jednostavno i jasno – željela je znati zašto njezin prijatelj misli da je teška žena. „Ne znam. Nije te lako zadovoljiti“, konačno je rekao. „Sve je malo zeznuto s tobom, kao da moram paziti što govorim ili mislim jer bi te bilo što moglo naljutiti ili povrijediti. Teško te je shvatiti“. Ona mu nije odgovorila. Pitala se je li se njezin prijatelj referirao na njezin stil argumentacije, diskusija i debata ili se radilo o nečem dubljem, kompliciranijem i težem.

„O čemu se onda radi?“ – „To nije nešto što je jednostavno objasniti. Ti si netko tko uvijek ima nešto za reći, prigovoriti i komentirati bilo što. S tobom se mora raspravljati o svakoj ideji“. Nastala je tišina i ona je primijetila da mu je postalo neugodno te da je izlaganje cijelog niza ideja učinilo svjesnijim njihovo značenje ili, što je još više zbunjujuće, određenu logiku koja usmjerava predrasudu prema nečem čvršćem i dubljem. „Mislim, žene su gotovo uvijek fleksibilnije, ljubaznije i manje agresivne.“ – „Dakle, zato što nisam takva znači da sam teška?“ – „Pa u krajnju ruku neobična.“ Sad napokon dolazimo negdje. U čitavom nizu zastarjelih definicija o ženama postoji neistražen teritorij o tome što se pretpostavlja kao 'žensko'. Žene diljem svijeta su od malena učene kako da se ponašaju – da budu neupadljive, da budu pristojne, da budu ljubazne sa smiješkom na licu. Način na koji hodamo, govorimo, naš stil, naša kosa i šminka oduvijek su bili otvoreni za mušku interpretaciju, stoga su muškarci postavljali norme kojima nas drže u sitnim, tijesnim, neudobnim kalupima. Misija im je sputati našu žensku slobodu i duh. One od nas koje se usude biti svoje, koje odbiju biti pasivne i submisivne, one koje se smiju i pričaju glasnije, one koje ne odmahuju rukom na mizoginične 'fore', one od nas koje su asertivne i ne daju se zezati, bit će kažnjene. Težina i asertivnost – ima neka tajna veza... Psihologija definira asertivnost kao vještinu aktivnog zalaganja za svoja prava bez ugrožavanja prava drugih ljudi. Asertivnost uključuje prepoznavanje svojih osjećaja, potreba i granica u odnosu na druge ljude te otvoreno i iskreno komuniciranje s njima. S asertivnim ljudima je lako jer drugi/e znaju na čemu su s njima te dolazi do jasnog razgraničavanja odgovornosti i preuzimanja dijela svoje odgovornosti. U našem svijetu, u kojem je zahvaljujući rodnim ulogama određeno da će muškarac zarađivati više (a žena usprkos istom stupnju obrazovanja zarađivati manje), dok će sva obaveza svakodnevnih segmenata padati na ženina leđa – intelektualni, emocionalni i fizički rad (briga oko kuće/stana, djece, kućnih ljubimaca i potreba muškarca), ima smisla da oni koji su u privilegiranom položaju opresora imaju problem s onima koje se odlučuju boriti protiv davno uspostavljene hegemonije. Upravo zato se služe nizom korektivnih mjera koje dovode u red žene, koje svojom asertivnošću žele jasno dati do znanja postojanje razgraničavanja odgovornosti te preuzimanje svog dijela iste. Muškarci ne žele preuzeti svoj dio odgovornosti jer je njihov život i uloga objektivno lakša. Proces odučavanja mizoginičnih i seksističkih obrazaca ponašanja nije lagan ni za koga, a ponajviše za one koji imaju benefit od toga da su na vrhu piramide. Muškarci nikad nisu teški Razlog zbog kojeg me muči čuti 'teška si' je taj što nikad u razgovorima s bliskim ljudima, onima u tramvaju ili busu, na televiziji i laptoptu ne čujem ili u knjigama ne pročitam 'težak si'. Ne može se s tobom čovječe, daj se unormali, vidiš da te svi gledaju, što će drugi misliti o tebi, budi pristojniji, tiši. Sve te stvari su implicitno sadržane u 'teška si' – one služe korekciji ponašanja. Jasno da ih nikad ne čujem da su upućene muškarcima kada se njihovo ponašanje ne treba korigirati. Njima se ne treba vladati kada su oni vladajući. Spoznaja o vlastitoj privilegiranosti i opresiji drugih dakako nije ugodna, ali je nužna za bolje sutra. Problem leži u tome što je muškarcima dobro i danas. Balkanskom homo vulgarisu ništa ne stoji na putu ka sreći. Stoga kako se boriti protiv korekcijskih mjera patrijarhata? Jednostavno! Nemojte više ženama govoriti da su teške. Slušajte kada vam objašnjavaju probleme ili argumente bez da ih apriorno odbacite kao nevažeće. 'Teška si' obično dolazi u igru nakon neke rasprave u kojoj ostali sudionici nisu spremni razmisliti o ženskom stajalištu, 'ući u njezine cipele', razmisliti kako bi se oni osjećali da im netko kaže istu stvar ili pokaže istu nezavidnu razinu nezainteresiranosti i ignorantnosti. Žene nisu teške jer se ne žele poistovijetiti s vašom imaginiranom slikom savršene ženice, baš kao što nisu teške jer ne žele odustati od svoje istine i svojih objašnjenja. S obzirom na to da niti žene niti muškarci ne govore muškarcima da su teški, već su prema njima uvijek apologetični i susretljivi, vrijeme je da to isto primjenimo i na žene, zar ne?


0 comments